“Ko je lud da učeniku da ispod četvorke?”

Pri samom vrhu razgrađenog i zaraslog groblja iznad puta koji od Sarajeva vodi prema istočnoj Bosni, stoji nadgrobni spomenik. Na njemu ime i prezime pokojnika, godina rođenja i smrti i krupnim slovima upisano zanimanje: učitelj u penziji. Pokojnik je očigledno bio ponosan na to što je radio za života do te mjere da je porodici ili nasljednicima ostavio u amanet da mu to upišu i na nadgrobnu ploču.

Umro je ranih sedamdesetih prošlog vijeka, što znači da je s ovog svijeta otišao u vrijeme kad su učitelji i nastavnici uživali ugled i poštovanje i kad su na svakom skupu sjedili, što bi se reklo, uz predsjednike opština, milicijske oficire, lokalne doktore i druge poštovane i cijenjene ljude u selu, čaršiji ili varoši.

Nije da su prosvjetni radnici živjeli u nekom bogatstvu i obilju, nijedna vlast na ovim našim balkanskim prostorima, od vremena Kraljevine Jugoslavije do ovih današnjih, nije bila suviše darežljiva prema toj kategoriji svojih podanika. Prije bi se moglo reći da je to u materijalnom smislu uvijek bio jedan skroman život, ali u svakom drugom pogledu ti ljudi su živjeli dostojanstveno, uz puno poštovanje okoline, sugrađana, roditelja i djece koju su učili.

Dešavalo se, doduše, i u ta nekadašnja vremena, da neko od učitelja, pogotovo seoskih, dođe u raskorak sa okolinom, ali to su bili izuzeci, a ne raširena pojava. Prisjetićemo se samo da smo mi, danas dramatično sredovječni ljudi, u djetinjstvu s ushićenjem čitali “Baštu sljezove boje” Branka Ćopića i onaj čuveni obračun njegovog djeda Rade sa seoskom učiteljicom oko toga je li vuk siv ili zelen. Konflikti te prirode u to doba su bili brzo rješavani – učiteljica se rasplakala, a djeda Radu žandari su odveli u lokalni zatvor da se dan-dva sabere i da ga prođe želja za raspravom. Ugled i poziciju prosvjetnih radnika takvi rijetki incidenti i nesporazumi nikako nisu mogli ugroziti.

***

Polovinom ovog mjeseca dogodilo se da su prosvjetni radnici – učitelji i nastavnici – u isto vrijeme digli svoj glas širom Srbije i u najnaseljenijem dijelu Bosne i Hercegovine, u Kantonu Sarajevo. Nije, naravno, među njima bilo nikakve koordinacije, dogovora niti zajedničkog djelovanja, tek puka nužda da se vlastima ukaže na očajnu poziciju ljudi zaposlenih u obrazovanju u ovo doba narušenih, bolje reći nakaradnih društvenih vrijednosti. Sami zahtjevi upućeni s tih skupova pokazuju kako je vrijeme nekadašnjeg, bar prividnog ugleda tih ljudi u društvu davno prohujalo.