„Ne znam kako je nemati duboke emocije. Čak i kad ništa ne osjećam, osjećam to u potpunosti”, poetično je zaključivala Silvija Plat. Kad mi kažu da sam preosjetljiva, pomislim da bi pravo pitanje moglo biti: da li je zapravo društvo premalo osjetljivo na žensko iskustvo?
U vremenu u kojem je društveno prihvatljivo (da ne kažem i poželjno) biti pomalo hladan i narcisoidno nastrojen, osjetljivost se čini kao radikalni čin. Priznati koliko osjećaš postaje svojevrsna rijetkost. No, upravo u toj osjetljivosti često počinje feminističko buđenje.
Većina ljudi koje volim neće započeti čitanje o dve maloletne devojčice iz Tuzle koje su bile žrtve trgovine ljudima u cilju seksualne eksploatacije ili o ubistvu Junko Furute, 17-godišnje učenice iz Japana i naglo stati na pola jer ih zaboli stomak, jer ne mogu da podnesu toliku bol i nepravdu.
Neće danima nakon odgledanog dokumentarca „American Murder: The Family Next Door” pretraživati članke, intervjue i statistike, pokušavajući da povežu tačkice i prepoznaju genezu muškog nasilja nad ženama. I neće se uhvatiti kako se osjećaju bespomoćno ili krivim što žive „normalan dan”, dok djevojčicama pod talibanima biva uskraćen najmoćniji alat ženske emancipacije – obrazovanje.
Dok šetam, perem sudove, bacam smeće, dio uma je uvijek negdje daleko, razmišlja o nekoj ženi kojoj je svijet postao nesnosno surov.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
