Istorija je jedini školski predmet koji tvrdi da nas uči iz prošlosti, a sistematski izostavlja gotovo sve što bi nam to zaista omogućilo. Znamo datume bitaka, imena generala, redosled dinastija. Ne znamo kako je izgledao prosječan dan čovjeka koji je živio između tih bitaka, zašto su epidemije ubijale više ljudi nego mačevi, kako su se mijenjali jezici, gradovi, ishrana, vjerovanja. Učimo rat kao jedinu istoriju, a ne kao jednu od njenih podoblasti.
Zamislite učitelja koji djecu uči o šumi tako što im opisuje samo požare. Ko ih je izazivao, koliko su trajali, koja su stabla uništili. Nikad o tome kako šuma raste, kako funkcioniše ekosistem, šta je čini otpornom ili krhkom. Taj učitelj bi izgledao apsurdno. A upravo tako izgledaju udžbenici istorije u većini škola na svijetu.
Postoji razlog zašto mnogi odrasli ljudi misle da živimo u najgorem mogućem vremenu, zašto neki u razočaranju prizivaju rat kao reset, zašto teorije zavjere uspijevaju tamo gdje bi istorijsko znanje trebalo biti štit. Taj razlog često bude upravo vrsta istorije koju smo učili. Istorija pobjednika, generala i granica. Za referentni sistem nam fali istorija ljudi, ideja, bolesti, nauke, jezika i svakodnevnog života koji čini civilizaciju.
Kada bismo pitali većinu obrazovanih ljudi šta znaju o periodu između dva svjetska rata u Evropi, dobili bismo odgovor o Versajskom ugovoru, Hitlerovom usponu i ekonomskoj krizi. Rijetko ko bi znao opisati kako je izgledao svakodnevni život njemačke porodice u tim godinama, kakva je bila ishrana, stanovanje, obrazovanje, šta su čitali i u šta su vjerovali. A upravo ta slika a ne hronologija, objašnjava kako je Vajmarska republika postala ono što je postala.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
