“Ljudi, prijaviću se za kosmonauta”, dernjao se ovih dana jedan od onih mahalskih veseljaka, sarajevski šaljivdžija koji čitav život preživljava oko sarajevskih pijaca, od Markala do Otoke i Alipašinog Polja, prodajući na ulici robu ispod cijene pred sami istek roka trajanja.

“Otkad znam za sebe uvijek sam želio letjeti gore prema zvijezdama, ali mi je karijeru spriječilo to što Bosna nema svemirsku agenciju. Ih, kad bih ja do Mjeseca dobacio da me država mogla pratiti”, izvodio je svoju predstavu pred znatiželjnim prolaznicima i ljudima za pijačnim tezgama. E, baš bi on letio prema Mjesecu, a još od dolaska iz vojske neke tamo ‘84. ili ‘85. godine nikud nije ni zakoračio van Sarajeva…

Nije on jedini kojem je jedna vijest, koja se pojavila u domaćim medijima i na web portalima, zazvučala više kao vic nego kao ozbiljna informacija: “Bosni i Hercegovini hitno treba svemirska agencija”.

Došla je od vrlo relevantnih krugova, od ljudi koji znaju o čemu pričaju, iz Centra za edukaciju, robotiku, inovacije i tehnologiju, CERIT-a iz Mostara, ali su je na društvenim mrežama pratili razni šaljivi, pa i neumjesni komentari. Doduše, nikome nije padalo na um da ismijava i vrijeđa ljude iz tog centra, više je to bilo ismijavanje situacije u zemlji koja je i statistički među tri najsiromašnije države Evrope, a govori se o nekakvim tamo svemirskim agencijama, nekoj, božemeoprosti, bosanskohercegovačkoj NASA-i.

Šta bi Bosna i Hercegovina radila u svemirskim istraživanjima, pitali su se zajedljivi ljudi.

“Znao sam ja još odavno da ćemo mi biti prva zemlja koja će poslati čovjeka na Mars”, mudruje nekakav zajedljivac, vozač taxija držeći širom otvorene novine i čekajući da neka gospođa s punim cekerima sa zelene pijace zakorači prema njegovom autu. “Ovdje kod nas je svaki drugi čovjek pao s Marsa, vrijeme je da ih počnemo vraćati tamo. Sad ćeš vidjeti kad mi prestignemo i Amerikance i Japance u tim svemirskim projektima”.