Možeš li to oprostiti svom ocu

Sve nastavke feljtona o Matiji, priče koju bi trebalo da pročita svaki roditelj pročitajte OVDE.

***

„Funeral home”, izgovara Daniel. Parking pred zgradom je prostran, pa lako nalazi mjesto, a mene obuzima nelagoda, ne želim ući u zgradu, među ljesove i urne, ne zato što se bojim smrti; kako ću birati urnu za svog sina? Dao bih sve da biram urnu za sebe, pa kažem Matiji: znaš sine, kad umrem volio bih da pepeo stave u ovu urnu, nekako mi se baš sviđa, jednostavna je i lijepog dizajna, a on veli: ma daj tata, ne budi poput onih koji si za života dižu nadgrobni spomenik, pa uz ime i prezime uklešu i datum rođenja, čak i onu crticu „-“, iza koje još samo valja unijeti godinu smrti.

Velika je to i prostrana katnica, dočekuje nas čovjek u sivom odijelu, kao da se pred nama ukazao sam Hitchcock, ista figura, isti podbradak, isti pogled, samo je glas drugačiji u toj horor sceni među ljesovima i urnama. Tiho priča, kao da govori sam sa sobom, polako korača ispred nas. U pozadini je glazba, tiha i nenametljiva, kakva obično prati pogrebe, orgulje čiji zvuk, premda tih i jedva čujan, ili baš zato, izaziva jezu. Sve potanko objašnjava, materijale od kojih su napravljene urne, mjesta gdje se različitim tipom slova može ugravirati pokojnikovo ime, a može se staviti i posebna, pozlaćena pločica, što je po njemu elegantnije, nekako je više dostojanstva u tome, djeluje ljepše, jer pločica naglašava ime, ono ugravirano nekako djeluje hladno; ali sve naravno ovisi o našem ukusu i željama, kaže, ništa ne sugerira, samo objašnjava što sve funeral home može ponuditi. Izgovorio je to stotinama puta pa zato zvuči tako monotono i beživotno, kao da je na traci snimljeno, kao da umjesto njega govori nekakva Appleova Siri kojoj je posve svejedno što je pitate.