Kao da letim sam, bez pilota i bez kraja

Sve nastavke feljtona o Matiji, priče koju bi trebalo da pročita svaki roditelj pročitajte OVDE.

***

Nada koja je slabašno tinjala cijelu noć, poput žara u kaminu u kojem se plamen odavno ugasio, da bi detektiv Ryan Macuirzynski iz policije u New Havenu mogao nazvati i reći da ne krećemo u Ameriku, da je Matija živ, da je dobro i da će nam se javiti, ugasila se ujutro. Moj prijatelj Nenad, Matijinu majku i mene vozi u Beograd, na aerodrom.

Šutimo sve troje. O čemu razgovarati? Povremeno mi se učini da Matijina majka na zadnjem sjedalu tiho plače, ali se ne okrećem. Neispavan sam, slomljen, glava bruji, misli se nekontrolirano sudaraju, odbijaju jedna od druge, poput električnih automobila s debelim gumenim branicima u zabavnim parkovima. Dok je Matija bilo mali, jednom sam ga provozao u takvom automobilčiću; nije uživao, bojao se. Mislim da protekle noći uopće nisam spavao, ili su to bili tek otočići sna u oceanu mog nespokoja.

Klizimo auto-cestom prema Beogradu, istom onom kojom sam Matiju vozio prije manje od tri mjeseca. Nenad vozi polako, imamo previše vremena do polijetanja, žmirim i kao da mi je malčice lakše nego kad gledam cestu pred nama. Volio bih da taj put traje što dulje, jer me strah leta, jer znam da me ondje kamo idem čeka užas. Želim odgoditi susret sa stvarnošću, bolno suočenje, poput pacijenta koji mora na operaciju s lošim prognozama.