Drago Hedl o Matiji, ljubavi, roditeljstvu, nadi

Sve nastavke feljtona o Matiji, priče koju bi trebalo da pročita svaki roditelj pročitajte OVDE.

***

Drago Hedl, najpoznatiji hrvatski novinar, napisao je nekoliko knjiga, a poslednja knjiga “Matija” o životu i smrti njegovog sina – mogli ste čitati feljton na Velikim pričama – nešto je jedinstveno u svetskim okvirima. Hedl piše o onome o čemu se ne govori, oko čega je stigma, čak sramota – o depresiji, pregorevanju i lomljivosti ljudske duše – o njegovom Matiji. Ova knjiga o ocu, sinu i roditeljskoj ljubavi toliko je iskrena, kako bi retko koji roditelj bio, zbog čega bi svako trebalo da je pročita.

I zato razgovor počinjemo konstatacijom da se potpuno u ovoj knjizi kao roditelj ogolio i pitanjem zašto je napisao ovakvu knjigu.

O značaju i značenju knjige “Matija”

Meni ova knjiga znači nekakvu vrstu katarze i javnog preispitivanja jesam li kao otac mogao činiti sve da na neki način saznam ili da iz nekih Matijinih rečenica, gesta, shvatim zapravo da je on bio u velikom problemu, a ja nisam znao da se s takvom bitkom borimo. A od Matijine smrti prošlo je šest i pol godina. To se dogodilo 14. oktobra 2018. godine. I sve to vrijeme sam nekako smatrao svojim dugom budući da se bavim uz novinarstvo i književnošću da zabilježim i tu priču, jednu od najstrašnijih priča koje se mogu dogoditi čovjeku. To je kada izgubite dijete. Mislim da strašnijeg događaja od toga nema i sve drugo što se dogodi koliko god teško bilo, ne može biti ni na koji način usporedivo sa gubitkom djeteta i prazninom koja nastaje zbog toga.

A sljedeći je zapravo ono što je kasnije u pogovoru napisao Miljenko Jergović – da to nije knjiga samo o odlasku, o Matijinoj smrti, nego o njegovom životu, i ono što je Jergović rekao da je život lijep, ali jednako tako sve u životu što je lijepo i jako boli.

Upravo je to jedna rečenica koja se na neki način proteže kroz ovu knjigu, jer sam u tih trideset sedam poglavlja napravio jednako toliko pričica iz njegovog života koje ga prikazuju kroz vreme kad je još bio dječak pa do našeg zadnjega susreta ili bolje rečeno, rastanka na beogradskom aerodromu tamo negdje u ljeto 2018. kada se vraćao u Ameriku i kada ja nisam znao, a on vjerojatno i jeste, da je to zadnje naše viđenje, naš zadnji rastanak.

Ono što je meni kao autoru te knjige bilo iznimno važno i drago jesu reakcije ljudi koji su knjigu pročitali. Mnogi od njih imali su, nažalost, suicid unutar svoje obitelji ili kruga svojih prijatelja. I dvoje ljudi nakon predstavljanja knjige u nekim gradovima su mi rekli da je nakon čitanja knjige ono prvo što su uradili bilo da zagrle svoje dijete, da mu kažu da ga vole i da im je ono najvažnije na svijetu.

Ta knjiga, ako je samo to postigla, da će roditelji na neki način više brinuti o svojoj djeci, o njihovim reakcijama, o tome da budu više s njima, da ti izravni kontakti budu česti i sadržajni, onda ima nekako smisla.

Da može pomoći ljudima da shvate koliko je bitno biti uvijek uz dijete i koliko je bitno pratiti sve što se oko njega događa.

U knjizi o tome detaljno pišem i nekako kad sam je završio, nekako sam došao do zaključka da je Matija bio bolji sin nego što sam ja bio sin svome ocu i da sam ja imao boljeg oca nego što je imao Matija. To je možda nekakva jedna gorka činjenica koja mi se naprosto iskristalizirala kroz sve ono unutarnje preispitivanje i pokušaje odgovora zašto se to dogodilo i da li sam u tome na neki način imao i ja dio krivice. Iako sam kasnije razgovarao sa nekim psiholozima, psihijatrima koji tvrde da zapravo su ta pitanja potpuno iznuđena i da ih svaki čovjek normalno postavlja, ali da se na njih nikada ne može dobiti odgovor.