Naredni dani za još jednu generaciju dece koja se spremaju za upis u srednju školu i fakultet biće ispunjeni pripremama, brigom, stresom, dilemama i kalkulacijama šta upisati, biće i svađa i znoja i suza, a neki roditelji zaboraviće na ono najvažnije: To niste vi, to je vaše dete.
Za bolje razumevanje ovog problema možda može da pomogne anegdota koju je ispričao jedan profesor sa američkog univerziteta. Profesor je pričao o tome kako zna da li je neko odgovarajući kandidat za upis na neki prestižni univerzitet i kaže da kada dođe kandidat sa najboljim ocenama – što se podrazumeva – pa mu u biografiji sve redom piše kao po receptu za savršenstvo: svira flautu, uspešan u sportu, ekološki aktivista, govori pet jezika, ove i one nagrade, bez ijedne mrljice… profesor zna da je to roditelj i njegove ambicije i želje, a ne to “savršeno” dete koje ima ispred sebe. I to zna tako što u šumu poželjnih karakteristika ne vidi ko je stvarno taj kandidat. I da bi bio mnogo bolji da ima to nešto drugačije, pa makar i delovalo uvrnuto i čudno, neku strast, nešto posebno, makar biografiju uprljao mrljom u vidu loše ocene. Jer autentičnost uvek košta.
I sve je tu logično. Koliko god da si dobar, ne možeš biti dobar u svemu, a najbolji možeš da budeš samo u onome što te “vozi”, što voliš i što tebe zanima ili za šta imaš strast ili talenat. Zato je najvažniji zadatak roditelja, a to mi je pre mnogo godina rekla Vesna Brzev Ćurčić, da prepozna kod deteta šta je to “nešto njegovo što ga zanima” i da mu u tome pomogne da to razvija, a niko ne kaže da je to kod sve dece lako otkriti do upisa u školu (srećom postoje gimnazije).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se