Bol je znak da si živ, i to vjerovatno najpouzdaniji znak

Vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i nemački, svoje monaške korene zasadio je na području manastir Ostrog – manastir Tvrdoš, baš kao što je u Hercegovini izrastao u onog vladiku Grigorija kakvim ga znamo. Nova knjiga “Stranac u šumi” (u izdanju “Lagune”) upravo će pomoći da bolje razumemo njegova razmišljanja i kako se formirao kao monah, a kasnije i kao vladika.

Velike priče, uz dozovolu autora i izdavača, ekskluzivno donose feljton baziran na ovom rukopisu.

Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.

***

Kada sam stigao u manastir, bilo je prošlo podne. Otac Lazar se još uvijek nije vratio, što je bilo pomalo čudno. Nije volio da provodi vrijeme van manastira. Mora da postoji neki razlog. Došao je tek predveče. Bilo mu je drago što me vidi, ali je djelovao nekako naročito iscrpljeno.

– Htio sam da razgovaramo o nečem važnom, ali, vjeruj mi, više nisam u stanju, veoma sam umoran. Možda je i bolje da sačeka koji dan. Nije ništa što treba da te brine, nemoj se uznemiriti – reče i blago se nasmiješi.

No, neko smo vrijeme, sat ili više, ipak proveli u razgovoru, ali je otac sve to vrijeme govorio samo o svom djetinjstvu. Prvi put sam slušao te priče. Govorio je o surovosti planine iz koje dolazi, a istovremeno i o njenoj naročitoj ljepoti, o tome kako su ga privlačile škola i nauka, a opet škola je bila daleko i svakodnevno pješačenje je bilo naporno. Međutim, nikad nije odustajao. Onda je pričao o ulozi oca i koliko je ona važna: iako je majka nekako uvijek tu i savija se oko nas dok je otac nerijetko dalek, on je i te kako važan za našu psihičku i svaku drugu stabilnost. Njega uvijek ima i nema, i tu je i nije. Pričao mi je svom životu u Sarajevu, o tome kako je krenuo da vježba jogu, a onda se u njegovom životu pojavio otac Periša Vranić koji je zaslužan za to što cijeli život kao žedan jelen neprestano žudi za duhovnim izvorima hrišćanske vjere. Imao sam utisak da je on sve što se od njega spoljašnje tražilo ispunjavao besprijekorno, a da su unutrašnji nemiri, bure i pokreti bili neopisivo moćni, te da je snažnom borbom došao do duhovnog stanja u kome je danas. Bilo je tako nadahnjujuće, osjećao sam se nagrađenim jer sam znao da rijetko kad otac toliko dugo i otvoreno govori s bilo kim, a s druge strane me je neka strepnja obuzela zbog njegove iscrpljenosti.