Milena Zupančič, ljubavni trokut i posljednji kadar njenog filma

Milena je bila sve ono što velika glumica može i mora biti; i luda i racionalna, i trijezna i pijana, i depresivna i egzibicionist u isto vrijeme. S njom i s njenim ranije preminulim partnerom Dušanom Jovanovićem odlazi jedna čitava epoha, čitav jedan svijet koji sam beskonačno volio.

Na promociji slovenskog izdanja „Neispričanih priča“ Milena je čitala ovaj tekst o njoj i Dušanu. Sjedila je do mene na sceni i zajedno smo na kraju plakali.

***

“Film je medij izgrađen na vremenu, trudu i upornosti. Razmislite samo na trenutak o svim satima rada koji se moraju utrošiti i na najmanju proizvodnju. Bez obzira na to kako film ispadne, dobar ili loš, uvijek je veliko čudo kada projekt prođe kroz sve obruče i gnjavaže i završi na velikom ekranu. Naposljetku, mnoge ideje nikad ne ugledaju svjetlo dana: potencijalne zapreke postoje na svakom koraku u zamršenom procesu proizvodnje dugometražnog filma.”  looper.com

Zagreb, 1977.

Na premijeri „Oslobođenja Skopja“ u zagrebačkom Lapidariju Rade Šerbedžija me upoznaje s piscem te sjajne drame; Dušanom Jovanovićem. Od tada kad god bi on navratio u Zagreb ili ja u Ljubljanu, znali smo ponekad sjesti, kod kuće ili negdje vani, pijuckati i pričati. Kasnije smo to pričanje geografski proširili na njegov Crni vrh, moju Istru i Ameriku. Bio je strastveni pričač zaraznog smijeha.

Zagreb, 1980.

Ljubiša Ristić je u dvorani doma kulture “Moša Pijade“ u Zagrebu slagao predstavu po Dušanovim „Karamazovima“. Glavne uloge igrali su Rade Šerbedžija, Miodrag Krivokapić i Vlado Rupčić. Nekoliko dana prije premijere u „Tiffany“, u restoran Miće Carića u kome smo tada provodili noći i noći, da o godinama i ne govorim, došli su Dušan i tri glavna glumca i bez puno okolišanja tražili su da snimim predstavu, točnije rečeno da od toga napravim film. Radio sam tada „Samo jednom se ljubi“ i jednostavno nisam znao kako bi to dvoje savladao istovremeno. Do danas si to neću oprostiti.  To je dakle bio prvi film koji se meni i Dušanu nije dogodio.

Bohinjska Bela, 1983.

U posjetu smo kod Milene i Dušana. Nekoliko dana pričamo o tome kako Goli otok pretočiti u film. Na kraju nam se učinilo da smo našli ključ. Sve će se događati u jednom danu, u danu kada Aleksandar Ranković, čelni čovjek UDBE i drugi čovjek države, dolazi u službeni posjet. Kroz dvije potpuno različite vizure, njegove i onoga tko za njega priprema priredbu, pričali bi o okrutnoj robijaškoj stvarnosti i uljepšanoj slici te stvarnosti koju je država željela imati o sebi za sebe kao i za svijet.

Nekoliko puta na raznim smo mjestima i u raznim prilikama pričali o tome, razvijali i kombinirali ali nikada ništa od toga nismo stavili na papir.

New York, 1995.

Dušan, Danilo Kiš i ja bili smo prvi istočnoeuropski stipendisti Georga Sorosa. Izabrala nas je njegova savjetnica Svetlana Stone, vodeći se idejom da u New York treba dovesti po jednu osobu iz kazališta, književnosti i filma kako bi tu proveli šest mjeseci radeći na svojim projektima. Razgovor o golootočkoj priči se nastavio ali ništa od onoga do čega smo došli ni tada nismo stavili na papir. Činilo nam se da je još rano. Tako je zapravo umro, a da zapravo nije ni započet, ni naš dugi film.

Ljubljana, 1989.

Dušanova drama „Zid, jezero“ sa Milenom Zupančić i Radkom Polićem doživjela je veliki uspjeh. Dušan mi je poslao tekst puno prije premijere. Zvučao je kao idealan predložak za film; jedno jezero, dva para i ljubomora koja sve razdire. Sjeli smo i složili, ako se ne varam, dvije ili tri ruke scenarija. Našli smo i lokaciju i, naravno, razgovarali s glumcima.

A onda je došao rat. Ja sam otišao na Fulbrighta u Los Angeles, moji su, bježeći od sirena i podrumskog skrivanja u Zagrebu, došli do Milene i Dušana na Belu. Tu su ih oni njegovali i spakirali za Ameriku. Moja kćerka i danas, tridesetak godina kasnije, kad god netko spomene krumpir kaže da joj je Dušanov, onako kako im ga je on pripremio na Beli, bio najbolji koji je jela u životu. Ukratko rat je odgodio taj projekt.

Athens, OH 1994.

Dušan nam je došao u posjetu. Zajedno smo zatim otišli do Chicaga gdje su nas njegovi prijatelji, neki imućni advokati, uz veliku pompu odveli na finalnu utakmicu svjetskog prvenstva u bejzbolu. Pričali smo o scenariju „Zid, jezero“ i da li ga imalo smisla pokušati raditi u Americi.

Zaključili smo da je priča o raspadu u međuvremenu za nas dobila gotovo simbolično značenje i da je zato i treba raditi. Vjerovali smo da je rat pri kraju, da će se situacija za koju godinu normalizirati, da treba pričekati i onda snimiti. Situacija se nikada nije normalizirala a mi nikada nismo snimili “Zid, jezero“. Tako je propao i naš treći zajednički film.

Ljubljana – Athens, OH 2000.

Dušan mi šalje dramu „Egzibicionist“. Dopisujemo se pričajući o kraju i da li ga treba mijenjati. U jednom e-mailu me pita da li me zanima to raditi kao TV film. Pitali su s televizije. Razmislim i kažem, da.

Urednik u dramskom programu je zatim naručio scenarij a ja složio prvu ruku scenarija. Urednik je bio zadovoljan i počinjemo dogovarati kada i pod kojim uvjetima bi se to moglo raditi. Ali to ne traje dugo jer je, ako dobro pamtim, baš tada smijenjen glavni urednik dramskog programa a novoga to više nije zanimalo. Ukratko, ni naš četvrti film se nije dogodio.

Drama je premijerno prikazana u Ljubljani u Maloj drami, a zatim postavljena u Ateljeu 212 u Beogradu i Théâtre d’Esch u Luksemburgu i svugdje je doživjela veliki uspjeh.

Athens, OH, 2013.

Dušan šalje svoj novi tekst „Boris, Milena, Radko“. Oslanjajući se na stvarni mladenački ljubavni trokut između Milene Zupančić, Radka Poliča (koji će igrati sebe) i Dušana Jovanovića (koga će igrati još jedna slovenska legenda Boris Cavazza) plete priču o staračkom ljubavnom trokutu. Piše da će na proljeće u Drami početi probe i da će premijera, nakon ljetne stanke biti na jesen.

Uz to šalje i pitanje koji su mi postavili glumci; da li me zanima da od toga radim film. Odgovaram da to nije materijal za igrani ali da je idealan za dokumentarni film, za priču o tome kako je tanka linija između fikcije i stvarnosti, javnog i intimnog, umjetnosti i života. Molim Dušana da pita glumce da li bi pristali da ih kamera svakodnevno prati tijekom višemjesečnih proba i što je puno važnije; da li su spremni na to da će film, htjeli mi to ili ne, ući u njihovu intimu.

Nakon tjedan dana stiže odgovor; da, glumci pristaju.

Ljubljana, 2013-17.

Dolazim petnaestak dana prije početka proba. Od Ohio Univerziteta sam dobio novac dovoljan za neke najosnovnije stvari. Molim Dušana da mi nađe asistenta koga krasi veliko strpljenje i ne manja organizacijska sposobnost. Upoznaje me s Matjažom Ivanišinom, mladim slovenskim režiserom dokumentarnih filmova.

Tumačim mu koncept; pratit ćemo proces nastajanja predstave jer proces je često zanimljiviji i od samog rezultata. Točnije rečeno; zna govoriti više o ljudima koji rade predstavu od same završne predstave. Taj proces će nam, nadam se, a da ih nimalo ne silujemo, otvoriti vrata njihove intime. Samo moramo biti vraški strpljivi.

On će gotovo svakodnevno biti na probama i neprimjetno „pecati stvarnost“ s jednom ili više kamera a ja ću dolaziti svaka dva tjedna i ostajati dva tri dana.

Tako je to počelo. Snimali smo a da nismo znali do kada će ekipa moći raditi na volonterskoj bazi, tj. do kada će Matjaž pronalaziti nove i nove žrtve naše neimaštine. Razgovarali smo s televizijom koju je to zanimalo ali razgovori su tekli i tekli bez ikakvog napretka, da o novcu i ne govorim. Zatim smo preko Danijela Hočevara išli na natječaj Sklada i dva puta padali s obrazloženjem da komisija ne vidi neku posebnu korist koju bi slovenska kultura imala od filma o troje glumaca i jednom režiseru. Tako se mirno može kazati da smo Ohio Univerzitet i ja osobno financirali film sve do pred kraj montaže kada smo u trećem pokušaju ipak prošli na Skladu i dobili skromnu crkavicu.

Matjaž je bio uporan i s velikim strpljenjem pratio probe. Ja sam dolazio, pratio probe ali radio i druge stvari; putovao s njima na Crni vrh, radio razgovore o tome što se stvarno dogodilo u tom ljubavnom trokutu prije puno godina, odlazio s njima na pretpremijerni ručak i ispratio premijeru.

Završili smo, kao što to obično i biva u takvim dokumentarcima, sa ogromnom količinom materijala. Kao i na snimanju ja bi dolazio svako malo a Matjaž je, kad bi imao vremena, s montažerom sabijao i sabijao materijal. Nekoliko dana bi zajedno gledali do kuda su došli i dogovorili kako i kuda dalje. Montaža je na kraju trajala gotovo tri godine a Matjaž je, jer je zaista uložio u film ogromnu količinu vremena i talenta, unapređen u ko-režisera.

Brioni, 2017.

Našu intimnu premijeru održali smo u prekrasnom ljetnom kinu „Ulysses“ teatra Lenke Udovički i Radeta Šerbedžije. Svi su došli osim Borisa, on je bio u Italiji. Ta noć je bila duga i vesela. Dušan i ja smo slavili to što smo napokon, iz petog pokušaja, uspjeli napraviti film koji se zove, i to ne bez razloga; „Svaka dobra priča je ljubavna priča“.

Negdje pred jutro Milena mi je rekla kako su nedavno, u isto vrijeme, u ljubljanskoj bolnici završili i Radko i Dušan. Jedan je ležao na jednom, drugi na drugom katu a ona se danima spuštala i penjala obilazeći ih. Gledao sam je i rekao; „Zašto me nisi zvala. Došao bi istog trenutka i to snimio. To je zapravo jedini pravi kraj vašeg ljubavnog trokuta a time i jedini pravi kraj našeg filma.“

Čitaoci Velikih priča mogu ekskluzivno odgledati ovaj film na adresi:

https://vimeo.com/198255101

Unesite lozinku: EGSILS2019

Ljubljana, 2021.

Dušan je umro točno na Novu godinu. Pokopan je na Beli uz sve državne počasti, plotune, svečane straže i medijske panegirike. Nekoliko dana nakon pogreba telefonski razgovaram s Milenom, tom velikom glumicom i meni tako dragom osobom koja je ostala bez svog životnog i kazališnog suigrača. Priča o svim počastima koje je Dušan posthumno doživio i na kraju tiho dodaje: „Mogli su mu sve to prirediti još za života, prije godinu dana kada je slavio osamdeseti rođendan. Tada bi mu to nešto značilo.“