„Umjetnost nije ogledalo društva“, rekao je davno Bertolt Brecht, „već čekić s kojim ga oblikujemo“.
Dobro, kao i svaka kanonska izjava, ni ova Brechtova nije prvi put oblikovana u njegovoj glavi: ideju o umjetnosti kao ‘čekiću, a ne ogledalu’ imao je i Lav Trocki tamo 1924. u svojoj zbirci eseja “Književnost i revolucija”, što ide rame uz rame s teorijskim postavkama ruskog futurizma i konstruktivizma tih godina. Ali, čak ni Brecht ne bi olako osmislio dramaturški pristup minulog utorka u Zenici, i gotovo zrcalni tijek presudnih jedanaesteraca koji su otvorili rane talijanske nogometne povijesti.
Prezime Esposito, prema istraživanjima, četvrto je najčešće talijansko prezime, i posebno je često u regiji Campanija, u čijem je srcu Napulj. Esposito direktno derivira iz izraza esposti, odnosno, izloženi; prema narodnoj predaji, njime su imenovali djecu koju bi siromašni roditelji juga ostavili – odnosno – izložili ispred sirotišta.
Upravo je takav djelovao Francesco Pio Esposito, kao onaj koji se izložio da sam na sebe ponese tijek povijesti, i skidanje kletve zvane treći uzastopni talijanski neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
A umjetnost? Ona zrcali sebe i oblikuje budućnost, kao odlučan udarac čekićem koji na kraju bude prejak, i koji razvali ono što se pokušava tek popraviti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
