Inspiraciju da napišem ovaj tekst sam dobila neposredno pošto sam videla naslovnu stranu septembarskog izdanja Voguea na kojoj 33 godine kasnije poziraju žene koje su započele takozvanu eru supermodela: Sindi, Linda, Naomi i Kristi. Njihovom pojavom svet lepote je zaista dobio neku drugu dimenziju, ne samo zbog toga što su po tadašnjim (radi se o devedesetim godinama prošlog veka) kriterijumima predstavljale ideal ženske estetike, već zato što je, čini mi se, baš tada nastala jasna distinkcija između “modela i smrtnika”.
Shodno tome se i nameće pitanje da li je baš tada, devedesetih, imperativ lepote preuzeo presto kada su žene u pitanju, odnosno da li je fizički izgled postao jedini adut koji treba posmatrati i procenjivati. Koliko su mlade devojke širom sveta osećale pritisak kada je njihov spoljašnji izgled u pitanju, poredeći se sa izgledom modela, težeći ka savršenstvu, a istovremeno osećajući se nezadovoljno time kako izgledaju.
Decenijama su tradicionalni mediji poput televizije, časopisa i bilborda promovisali “idealno telo” a trend mršavosti kao savršenog je počeo još mnogo ranije sa čuvenom Tvigi na čelu, i nije slučajno da su upravo manekenke a potom i modni dizajneri bivali optuženi za sve veći porast anoreksije, bulimije i dismorfije među adolescentkinjama. I onda su se pojavile društvene mreže koje su ne samo dramatično transformisale način na osnovu koga industrije šou-biznisa funkcionišu, već su dovele do toga da svako može da doživi onih čuvenih Vorholovih pet minuta slave, kreirajući jedan paralelni univerzum u kom talenat, znanje, ni obrazovanje više nisu nužna alatka za uspeh.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se