“Drvo života”, novela Dejana Stojiljkovića (3) – Džehenem
Samo na portalu Velike priče, nova novela Dejana Stojiljkovića
“Drvo života”, novela Dejana Stojiljkovića (2) – Ljudi sa bedema
Samo na portalu Velike priče, nova novela Dejana Stojiljkovića
Njen miris, tako poznat: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (3)
Možda su turisti, studenti... Mladi su, to je važno. Stoje nesvjesni drugih pogleda, drugih ljudi, kao i svaki zaljubljeni par
“Drvo života”, novela Dejana Stojiljkovića u tri nastavka (1)
Samo na portalu Velike priče, nova novela Dejana Stojiljkovića
Možda je sve bilo drugačije, ali zašto ja to ne vidim: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (2)
Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno "ulovila" kad zapravo nisam gledala - jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije
Pariz. Slučajne slike, slučajne priče Slavenke Drakulić (1)
Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno "ulovila" kad zapravo nisam gledala - jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije
Tango za Sama Čačkesa
Domaštana biografija mostarskog Jevrejina koji je stigao do Broadwaya
Prošlost obrasla bršljanom
Kad smo, dvadeset godina nakon što je izgrađen, prošli kroz tunel, bilo je kasno za proučavanje povijesnih knjiga
Minijatura iz Istanbula
U nekim zemljama nije zdravo spavati na leđima - može se dogoditi da granica u toku noći pređe uzduž tela, i tako, ako u snu ne usmrti spavača, biva da će ga obeležiti na veke vekova. Večeras zaspiš snom pravednika, izjutra se budiš sa ožiljkom, shvataš kako su samozvani anatomi nešto radili ispod tvoje grudne kosti, oko srca
Prolaz kroz vrijeme: Istarska priča Slavenke Drakulić
Dovoljno je pogledati kroz jedan od dva lukom nadsvođena otvora u pejzaž i vidjeti isto ono što su vidjeli oni koji su na tom mjestu stajali stoljećima prije nas
Njena jedina ljubav: Istarske priče Slavenke Drakulić
Ispred kuće, ispod guste pergole od tri čokota loze Profesorica je dala postaviti kameni stol. Bilo joj je važno da i ujutro i popodne ima hlada, da ima gdje sjediti, čitati i pisati. Pričalo se da je negdje nešto predavala – ali gdje i što je to točno bilo nije ih previše zanimalo
Soba uspomena: Istarske priče Slavenke Drakulić
Mamina soba je prostrana i uvijek zamračena. U njoj nikada nije prevruće i zato se tu dobro spava. I u polumraku pogled privlači velika uokvirena fotografija
Pećina
Negde u poslednjoj trećini tog našeg pohoda dugog oko pola kilometra, dok smo zastajali da razgledamo jednu od pećinskih skulptura koju je priroda vajala milionima godina, na moje rame je odozgo kapnula kap, kapljica... Pre će biti da sam je čuo zbog zvučnosti prostora, ne verujem da bih njen lak dodir uopšte primetio...
Koliko paluba ima ovaj brod?
Izlet je bio prijatan, koliko-toliko sam upoznao stari Kopar, a onda uživao u prizoru laganog smiraja dana na vodenim poljanama solane kraj Pirana. Neka od tih polja bila su plića, što je značilo da će uskoro dati rod.
Zvežđe
Koliko je sati? Pa sam u sebi ponovio: besmislenog li pitanja. A od kakve je ovde važnosti da li je prošlo dvadeset časova, ili je dvadeset časova i trideset minuta? Od kakve je ovde važnosti koji je to naš dan? Koji je to naš mesec? Koja je to naša godina? Koji je to naš vek?
Trka
Među ljudima kojima se divila i koje je volela bilo je svakako više pijanaca nego sportista, a čak i među sportistima volela je najviše one koji su pravili sranja i voleli boemski život. Džordž Best i njegov alkohol, misice i brza kola, veliki povratak piću posle transplantacije jetre, Gaskojn, Puškaš i njegove masne kobasice iz domovine
Nota iz Strazbura
Iz ranca sam izvadio koverat. Iz koverta sam izvadio presavijenu maramicu. Ali mi je maramica, dok sam je dodavao prijatelju, ispala iz ruke. U padu se razvila. Nota je ispala. I odlebdela ko zna kuda. Ne bi se prepoznala u onolikoj vrevi centra Beograda
D’Artanjanova smrt
Saša Abramov, glumac u lenjingradskom Pozorištu glumačke komedije, umro je od gladi u pauzi predstave, obučen u kostim jednog od Diminih musketara
