Mediji odavno ne moraju da pojačavaju vesti oznakom “užasno”, “stravično”, “svirepo”, “nikad doživljeno”, jer nema dana u kojem najcrnja hronika nije udarna vest. I ne samo da je udarna vest već je njen sadržaj zastrašujuć.
Nakon “Ribnikara”, Malog Orašja i Dubone, roditelji su prestali da osećaju i ono malo sigurnosti što su imali po pitanju bezbednosti svoje dece, deca su shvatila da bezbrižnost brzo nestaje, a stari su počeli da prebiraju po sećanju “da ovako ipak nikada nije bilo”. Pomislite samo o bizarnosti da neko odluči da puca na decu iz vazdušne puške kao nedavno, ili da kolega prebije kolegu novinara, ili nasilje deteta nad detetom, ili grupe na pojedinca – izaberite sami šta vas je najviše šokiralo poslednjih dana. Nakon tih vesti, bilo je komentara: to znači da i mene neko može da napadne dok hodam ulicom.
Potpuno je nevažno koji je dan i datum, godina, čini se da je nastala neka pukotina u vremenu u kojoj se samo nižu takve pojave.
I dalje postoji visoka solidarnost sa žrtvama, barem u nekim reakcijama, ali se i njima javno presuđuje u tranžiranju motiva, postupaka, tumačenja “dokaza” koje nema čak ni policija.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se