Nema više našeg Matije

Sve nastavke feljtona o Matiji čitajte ovde

***

Ta četiri kilometra, sedam minuta gradske vožnje, prekratko je da se pripremim kako ću to izgovoriti. Mislio sam da donekle znam s riječima, da me tome naučio posao od kojeg živim. Ono što je trebalo reći uopće nisam razumio. Nisam shvatio. Kako izgovoriti ono što ne razumijem? Kako sastaviti rečenicu, kako je započeti, kada ne vjerujem u njezin sadržaj?

Matijina mama, moja prva supruga, živjela je sama u stanu koji sam dobro poznavao. Proveo sam u njemu dvadesetak godina, a onda smo se 1999. rastali.

Iz malog jednosobnog stana na bučnoj Vukovarskoj ulici, koju je baš u ravnini naše zgrade presijecala željeznička pruga, u veliki trosobni stan u mirnom dijelu grada preselili smo 1981. Svatko je u njemu našao svoj kutak. Ponekad mi se činilo da smo se u tom novom, nama golemom prostoru u odnosu na onaj iz kojeg smo došli, nekako izgubili. I da su naših ranijih tridesetak kvadrata, s dječjim krevetićem uz naš ležaj na razvlačenje, bili nekako topliji, da smo u njima bili bliži. Mala obitelj iz malog stana, s malim djetetom, u velikom kao da se pogubila.

Tek se razdanilo i stojim pred vratima na prvom katu, po treći put pritišćući zvonce. Matijina mama otvara tek nakon četvrtog zvona, zbunjena, još u spavaćici. Ulazim i zastajem uz stol u blagovaonici, spojenoj s dnevnim boravkom. Na mjestu koje je nekad bilo moje, leđima okrenut prema prozoru. U svakoj obitelji svi imaju svoje mjesto za stolom. Matija bi sjedio preko puta prozora odakle se pružao pogled na vrhove krošnji drveća u parkiću oko zgrade. Otkako je 1992. otišao u Ameriku, njegovo mjesto, kao i moje, bilo je prazno.

On bi dolazio tek jednom godišnje, kratko, na desetak dana, ljeti, ili za božićnih praznika. A ja bih u taj stan svraćao kad bi njegova majka odlazila u Ameriku posjetiti ga, ponio bih joj s kata kofere i vozio je uzbuđenu i sretnu na aerodrom u Budimpeštu, Zagreb ili Beograd. I dolazio po nju kada se vraćala. Puna dojmova i toplih priča.