“Diplome će ti za koju godinu postati vrlo unosan biznis u Bosni i Hercegovini. Svaka će imati svoju cijenu, pa možeš birati ko kad uđeš u ćevabžinicu, samo ako možeš platiti. Tvoje je samo da biraš hoćeš li medicinu ili ekonomiju, menadžment, građevinu, šta ti duša poželi”, besjedio mi je negdje tamo pred početak ovog milenijuma jedan poznati sarajevski univerzitetski profesor, sin još čuvenijeg univerzitetskog profesora, akademika, odrastao u punoj kući visokoobrazovanih persona. “Prvo će se to useliti u ove privatne fakultete, pa će onda silom prilika, što bi se reklo – zakonitostima tržišta, i državni fakulteti krenuti u tu praksu štancanja diploma da ih privatni sasvim ne zatvore, a onda ćemo u neko doba doći do toga da se privatni univerziteti otvaraju samo zato da masa ovih stranačkih poslušnika i ulizica, koji stranačkim vezama dobivaju radna mjesta u institucijama, ustanovama i javnim preduzećima, dobije neki papir, diplomu, zvanje, šta mu već treba”, prorokovao je profesor tu sumornu budućnost visokoobrazovnog sektora u Bosni i Hercegovini kao da priča o bespravnoj sječi šume ili nelegalnom vađenju pijeska iz drinskog korita.
Nije da mu nisam vjerovao, čovjek je za četiri godine mog studiranja njegovih predmeta mnogo puta dokazao blistavu inteligenciju, ali u to doba sam mislio da pomalo pretjeruje. Bilo je to vrijeme kad se još snažno osjećalo nasljeđe nekadašnjeg sistema visokog obrazovanja u kojem je diploma ipak bila cijenjena, u kojem su razne malverzacije (ako ih je bilo – a jeste) bile dobro skrivene, gdje visokobrazovni sistem nije sam urušavao svoj ugled i gdje se lažne ili nezaslužene diplome nisu štancale javno i masovno kao sličice za album mundijala.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
