Kamo sreće da su studenti kao Dositej!
Dositej nikad nije igrao neku zapaženiju ulogu u srpskoj kulturi. Ako je ikakvu i igrao. Kamo sreće da jeste. Ali nije
Nismo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi, i ne možemo biti
Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini - a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! - da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović
I srpski jezik je krenuo stranputicom
U Srbiji se masovno počelo govoriti (i pisati) vernakularom – koji sam za potrebe novog romana nazvao crkvenoruskoslovenski jidiš – pompezno-otužnim narečjem "bremenitim" seljačkom metafizikom "v(j)ekovnih ognjišta", "mnogostradalnosti" i "nepobedivosti", "pravde", "nepravde", "jasnovidaca" i "crvenih linija"
Kako mi se Beograd zamjerio
Mom prostoru i mojoj kulturnoj intimi danas pripada Beograd, koji mi ne bi pripadao, niti bih u Beograd prečesto odlazio, da je naš državni i kulturni okvir ostao onakav kakav je bio osamdesetih
Kako je “Jugoslaven” postalo psovka
Nema nikakve razlike između hrvatskoga i srpskog ološa
Shvatio sam najveću grešku tzv. druge, građanske Srbije
O svim našim thompsonima i antithompsonima
Razlika između Hrvata i Srba je nedostatak svake mjere
Dok su domoljubni Hrvati slavili rukometno srebro i pjevali s Thompsonom pjesmu "Geni kameni", slaveći one kojima je loša bila četres' peta, u Novom Sadu umirao je Teofil Pančić
Mašina iluzija se zaustavila
Da se ona zlosretna stanična nadstrešnica srušila pre tri godine, sve bi prošlo sa rekreativnim demonstracijama, koje bi završile izborima. A onda se praktično niotkuda na sceni pojavio studentski pokret kao apsolutni presedan
Novo doba
Počinje dopisivanje dva velika pisca u rubrici "Nikad bolje"
