
Nikad bolje
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica simbola hrvatske i srpske književnosti 21. veka, redovno se dopisuju – svakog petka – na prvoj velikoj regionalnoj platformi Velike priče.

Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica simbola hrvatske i srpske književnosti 21. veka, redovno se dopisuju – svakog petka – na prvoj velikoj regionalnoj platformi Velike priče.

Oduševljenje publike na zagrebačkom koncertu 1998. bilo je istog porijekla i sadržaja kao i oduševljenje publike na beogradskoj sahrani Leke Rankovića 1983.
Nisam stekao utisak da se tih stotinak hiljada ljudi na Rankovićevoj sahrani obradovalo njegovoj smrti. Pre je to izgledalo kao da su uvereni da je uradio pravu stvar time što je umro

U boljem slučaju žohar, u lošijem slučaju četnik
Verni srpski narod na okupu ne drži strah božiji, nego strah od dežurnog đakona
Zastali smo ukraj trga prepunog ljudi, gdje je za improviziranom govornicom stajao svećenik i nešto gromko govorio
Nije mi bilo druge nego da javno obznanim da prekidam sve lične, duhovne i simbolične veze sa CEO-om i UO-om SPC i da više neću koristiti usluge SPC – uključujući i pogrebne
Premda ne pripadam crkvenoj zajednici iz koje su oni izbačeni, nešto u meni viče i upozorava me da sam suodgovoran za ono što se njima događa
Ne znam kakav je bronzani Pavle ostavio utisak na druge – ako je iko to i zagledao malo pažljivije – na mene je ostavio utisak nepopravljive beznadežnosti
Zašto je nemoguća identifikacija sa onim što je proživio pisac djela “Semper idem”
Lebović fikcionalizuje, ali ne laže, za razliku od Medakovića koji falsifikuje faktualno
Toranj se krivi, pa bi ga netko trebao osigurati. U neko drugo vrijeme, na drugom sam mjestu poznavao čovjeka zaduženog za takve stvari. Ali ni on više nije živ
Nad tim prekinutim/propalim Karleušinim koncertima građanska niža srednja klasa danima seiri i to smatra značajnom etapom na putu urušavanja režima

Zanimljiv je fenomen da posljednjih godina brojni korifeji antituđmanovskog i antifašističkog zbora iz devedesetih godina prošlog i s početka ovog stoljeća doživljavaju obraćenja u velike tuđmanovce, ljubitelje ustaških teorija i praksi, i vrlo aktivne i živahne progonitelje onih koji to nisu...

I ja sam se povremeno nešto slično pitao – ali ne šta je to Kovaču trebalo – nego kako mu je to uspelo

Da je 1991. uradio drugačije, Mirko Kovač bi 2025. u Beogradu bio tretiran kao jedan od trojice najvećih srpskih pisaca dvadesetog stoljeća. Uz Andrića i Crnjanskog, naravno
Problem srpskog društva jeste to što u Srbiji retko ko ima lično životno iskustvo. Uvek je to neko (nečije) spoljašnje iskustvo. Ili je to iskustvo "dede", koji uopšte ne mora biti stvarna ličnost, ili iskustvo "tradicije"
Tu zgradu u Zagrebu su mrzili kao što mnogi kod vas mrze Halu 1 Beogradskog sajma, a s njom i sve one koje su se našle na putu Beograda na vodi

Komedijant slučaj je udesio tako da se u trenutku kobne pucnjave na raskršću Ulice generala Ždanova i Bulevara revolucije nađem nekih petstotinak metara niže niz ulicu, u stanu mog pokojnog druga Velje Pavlovića...