Nikad bolje
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica simbola hrvatske i srpske književnosti 21. veka, redovno se dopisuju – svakog petka – na prvoj velikoj regionalnoj platformi Velike priče.
Sahranite me kao mog dedu
Problem srpskog društva jeste to što u Srbiji retko ko ima lično životno iskustvo. Uvek je to neko (nečije) spoljašnje iskustvo. Ili je to iskustvo "dede", koji uopšte ne mora biti stvarna ličnost, ili iskustvo "tradicije"
I ja sam zapalio Vjesnikov neboder
Tu zgradu u Zagrebu su mrzili kao što mnogi kod vas mrze Halu 1 Beogradskog sajma, a s njom i sve one koje su se našle na putu Beograda na vodi
Mit o Rankovićevoj sahrani i ubistvu turskog ambasadora
Komedijant slučaj je udesio tako da se u trenutku kobne pucnjave na raskršću Ulice generala Ždanova i Bulevara revolucije nađem nekih petstotinak metara niže niz ulicu, u stanu mog pokojnog druga Velje Pavlovića...
Kako se Davičo čita unazad
Matija Bećković ne osjeća da je nešto neumjesno u njegovoj igri s Davičovim prezimenom, jer on naprosto nije čovjek koji osjeća ljude. On osjeća jezik, osjeća riječi i sintaksu
Ovde nikada nije vođen pravi džihad
Islamska tradicija pominje dve vrste rata: jihad al-asghar – mali rat – i jihad al-Akbar, veliki rat. Ovaj prvi se odnosi na osvajačke i odbrambene ratove, ovaj drugi, veliki, neuporedivo teži, na unutrašnju, spiritualnu borbu protiv zabluda i strasti
Možda je taj moj drug i dalje Srbin…
Mogao bih naći jedno prilično jednostavno objašnjenje preobražaja tog mog nekadašnjeg redakcijskog druga
Matija je samo govorio ono što je Srbija htela da čuje
Sve to uopšte ne umanjuje ličnu Ćosićevu i Bećkovićevu odgovornost za ono što nam se desilo
Kroz Austriju ne prekoračuješ brzinu, jer nisi budala
Kod nas voziš mimo svih ograničenja, jer nisi budala
Svi citiraju oca Tadeja, svi misle negativno o svakome
Teško je u Srbiji naći ikoga pod šatrama u Guči, u svečanoj sali SANU, na estradi, u politici, kulturi, ko se u prigodnim situacijama neće pozvati na "Kakve su ti misli..."
Noć srpskog i hrvatskog silaska s uma
Postoji jedna značajna razlika između Srbije i Hrvatske o kojoj nas dvojica nikad nismo razgovarali, a važna je za razumijevanje dva naša svijeta. Ta razlika proizlazi iz zemljopisnih i kartografskih zadatosti
Nikad nije bilo ovoliko prosjaka koji žive na visokoj nozi
Sumoran je smer u kome čitav svet ide. I to radosno, pod punim gasom, kao da je "srpski svet"
Nije isto prijetiti metalostrugaru, Srbinu, homoseksualcu ili piscu
Čak ni drugu Staljinu u njegovim ciničnim eskapadama nikad nije na um palo da pisce izjednači s drugim građanima, kao ni Hitleru
Biseri pogrešne percepcije Milana St. Protića
Sigurno ti nije promaklo reagovanje Milana St. Protića na naša pisma u kojima smo komentarisali njegovu (u stvari svesrpsku) aksiomatsku konfabulaciju o "Hrvatima koji su u XIX veku patili od kompleksa inferiornosti, poredeći se sa Srbima"
Kako sam pisao grafite protiv sebe
Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja
Milioni Hrvata pod okriljem noći kradu reči iz srpskog jezika
Ogromna većina Srba – uključujući i neke od kojih ti to ne bi očekivao – radije će upotrebiti reč iz svahilija nego neku hrvatsku
Hrvati nisu osjećali inferiornost prema Srbima, s njima su bili jedno
Problem s onim što je napisao Milan St. Protić
“Prekodrinski i prekodunavski Srbi kao da i nisu pravi Srbi”
Srbija je na papiru i u propagandnim lecima oduvek izgarala – i danas gorucka – za slobodu prekodrinskih, prekosavskih i prekodunavskih Srba. Ali kad oni dođu u Srbiju, na njih se vrlo popreko gleda
Dvije priče o istom vremenu: Dejan Medaković i Đorđe Lebović
Roman o Dejanu Medakoviću bio bi, napiše li ga dobar pisac, veliki i važan roman srpske književnosti
