Nikad bolje
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica simbola hrvatske i srpske književnosti 21. veka, redovno se dopisuju – svakog petka – na prvoj velikoj regionalnoj platformi Velike priče.
Mislili smo da će skidanje petokrake da reši sve naše probleme
Odmah posle formiranja "prve demokratske vlade" , moj mobilni telefon se usijao. Ali me nije opekao, nego mi je malo ohladio glavu
Kako nas je JNA naučila da mrzimo kišobrane
Prezir prema kišobranima je svima nama koji smo odrastali u SFRJ i služili vojni rok u JNA ugrađen u svijest prije svih drugih vojničkih ideala
Niko bedu ovog društva nije poznavao bolje od Andrića
Ko hoće da shvati politiku, ne samo balkansku, gubiće vreme ako bude čitao političke filozofe, analitičare i istoričare. Uputnije mu je da pomno prouči Junga
Jugoslavija je bila zasnovana na tri kolektivne čežnje
Nobelova nagrada za književnost, Svjetsko prvenstvo u nogometu, Pjesma Eurovizije
Etno-selo klozeta, tu pored Ćaćistana
Sve što se ovde događa kao da se događa po nenapisanom scenariju-papazjaniji grupe autora, od kojih ću izdvojiti Nikolaja Velimirovića, Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića
Kako su me jednom uhapsili zbog Filipa Davida
On je u Beogradu ostao kada su svi njegovi otišli. Ostao je da čuva Beograd i Srbiju od onih koji su ga tretirali kao psa
Koga više čeka građanska Srbija?
Nedominantna, tzv. građanska elita, u svojoj pasivno-agresivnoj antipolitici računa sa nekim idealnim ljudima, operiše sa metafizičkim konceptima i moralnim panikama i – kao i njena sestra, dominantna Srbija – uvek teži nemogućem i nedostižnom
Šteta što “Vostani Serbije” nije srpska himna
Velika je to pjesma, prava himna, moćna i kultivirana u svakom pogledu
Kamo sreće da su studenti kao Dositej!
Dositej nikad nije igrao neku zapaženiju ulogu u srpskoj kulturi. Ako je ikakvu i igrao. Kamo sreće da jeste. Ali nije
Nismo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi, i ne možemo biti
Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini - a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! - da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović
I srpski jezik je krenuo stranputicom
U Srbiji se masovno počelo govoriti (i pisati) vernakularom – koji sam za potrebe novog romana nazvao crkvenoruskoslovenski jidiš – pompezno-otužnim narečjem "bremenitim" seljačkom metafizikom "v(j)ekovnih ognjišta", "mnogostradalnosti" i "nepobedivosti", "pravde", "nepravde", "jasnovidaca" i "crvenih linija"
Kako mi se Beograd zamjerio
Mom prostoru i mojoj kulturnoj intimi danas pripada Beograd, koji mi ne bi pripadao, niti bih u Beograd prečesto odlazio, da je naš državni i kulturni okvir ostao onakav kakav je bio osamdesetih
Kako je Momo Kapor postao nacionalista
... a šta mi je pričao u kafani
Kako je “Jugoslaven” postalo psovka
Nema nikakve razlike između hrvatskoga i srpskog ološa
Shvatio sam najveću grešku tzv. druge, građanske Srbije
O svim našim thompsonima i antithompsonima
Razlika između Hrvata i Srba je nedostatak svake mjere
Dok su domoljubni Hrvati slavili rukometno srebro i pjevali s Thompsonom pjesmu "Geni kameni", slaveći one kojima je loša bila četres' peta, u Novom Sadu umirao je Teofil Pančić
Mašina iluzija se zaustavila
Da se ona zlosretna stanična nadstrešnica srušila pre tri godine, sve bi prošlo sa rekreativnim demonstracijama, koje bi završile izborima. A onda se praktično niotkuda na sceni pojavio studentski pokret kao apsolutni presedan
Novo doba
Počinje dopisivanje dva velika pisca u rubrici "Nikad bolje"
